Kako je nastala pratnja na daljinu

Put na prvi pogled

Neke postaje na Ricovu putu imaju datum. Druge su dolazile postupno i nitko nije zabilježio godinu. Crtež prikazuje oboje odvojeno, da ništa ne izgleda preciznije nego što jest.

Kad je primijetio da ne vide svi isto

Rico je odrastao u okruženju u kojem nitko nije govorio o energijama ni o onome što čovjek osjeća. Kao dijete sebe nije smatrao drukčijim. Primjećivao je samo da neke stvari drukčije vrednuje i drukčije s njima postupa. Ni s kim o tome nije razgovarao, a to mu nije ni smetalo.

Tada još nije mogao razumjeti ono što je vidio. Tko je mlad, brzo tumači, kaže danas, a on je mnogo toga pogrešno protumačio. Tek oko dvadesete godine njegova je percepcija bila dovoljno mirna da kod ljudi prepozna gdje ne idu dalje.

Je li to dar ili zanat? Za Rica je oboje. Ima snažnu urođenu nadarenost, a desetljećima ju je školovao istraživanjem i na svojim sesijama. To je kao kod nogometaša kojemu sam talent nije dovoljan.

Prva sesija u kojoj nije vidio ništa

Godine 1998. Rico se osamostalio i otvorio ordinaciju u St. Gallenu. Bio je mlad i htio je svoju percepciju koristiti kako bi radio za ljude. Došli su prvi ljudi. I na svojoj prvoj sesiji, nakon mnogo vježbe, nije vidio ništa dok je pred njim sjedio čovjek.

Percepcije na koju se oslanjao u tom trenutku nije bilo. To bez okolišanja pripovijeda u jednom predavanju, kao dio svog puta. Najprije je morao naučiti kako postupati s vlastitom percepcijom.

Zašto objašnjavanje nije bilo dovoljno

Prvih godina Rico je savjetovao. Ljudima je govorio što kod njih vidi između redaka i tako im pokazivao druge poglede na same sebe. Onda je nešto primijetio. Mnogi nisu mogli provesti ono što im je govorio, ni treći ni četvrti put.

Nije bilo do znanja. Tko se teško ograđuje, to najčešće i sam zna, a rado bi znao i kako bi moglo drukčije. Rico kaže da u svojoj ordinaciji još nikad nikome nije rekao nešto što taj već nije slutio ili znao. Nedostajala je snaga da se to provede.

Uspoređuje to s telefonskom linijom. Ako je linija prekinuta, ne pomaže ni tečaj telefoniranja. Zato je počeo gledati ondje gdje je linija prekinuta: u energetsko polje. Iz toga je nastao rad na samom polju, bez riječi. Rico ga je jednom nazvao coachingom energetskog polja bez riječi.

Naučiti gledati bez zadiranja

Za ono što je Rico vidio nije postojalo znanje o tome kako i zašto energetska polja funkcioniraju. Morao je raditi s onim što je vidio. Jednostavne procese ubrzo je razumio. Na nekim je povezanostima radio više od dvadeset godina dok ih nije razumio.

Za to je morao odbaciti dvije navike. Prva je bila tumačenje. Godinu do dvije je u devedeset posto slučajeva samo opažao i nije izvodio zaključke. I ono što je pročitao i naučio o energijama isključivao je pri promatranju, da ne bi vidio ono što očekuje. Danas je obrnuto nego u mladosti: promatranje i analiza su veliki dio, a zaključci samo djelić.

Druga je bila želja da pomogne. Polje koje djeluje slabo poziva da mu se da energija. Rico je rano primijetio da to ne nosi. Tko unosi energiju, poslije više ne vidi polje, nego vlastiti učinak na njega. I čini čovjeka ovisnim o sebi.

Za sebe Rico cijeni samostalan i neovisan život, život u kojem može biti slobodan. Tako želi raditi i na drugima: kako bi radio na sebi, bez tuđe energije i bez umjetnog jačanja bilo čega. Počeo je od sebe. Prva polja koja je dugo promatrao bila su njegova.

Strpljivo gledajući otkrio je nešto što njegov rad određuje do danas. Kad se pitao zašto neko mjesto u polju ne funkcionira, polje je reagiralo na njegova pitanja. Preuzimalo je njegovo razumijevanje i počelo s njim raditi.

Iz toga je nastao rad s informacijom umjesto energije. Što to točno znači, piše na stranici Informacija umjesto energije. Sve što je Rico tako naučio uređuje u model koji naziva mehanikom energetskog polja. To je model utemeljen na iskustvu, a ne znanstveno provjeren postupak, a sam kaže da se njegova percepcija izvana jedva može provjeriti.

Kako je od sesija nastao svakodnevni rad

U ordinaciji je Rico dugo radio s ljudima uživo, i polaganjem ruku. Radio je intenzivno, a ljudi su se vraćali tjedan dana kasnije. Pritom je uvijek postojala opasnost da se polje preoptereti. Može se raditi samo onoliko koliko polje podnosi, a ne onoliko koliko bi se htjelo.

Onda su došle molbe za koje u ordinaciji nije bilo mjesta. Neki su živjeli dva, tri sata daleko ili više nisu mogli dobiti termin. Drugi su odlazili na odmor na tri ili četiri tjedna i htjeli su u tom razdoblju i dalje imati pratnju. Poticaj je dao klijent kojem je na odmoru bilo loše i koji je nazvao da pita bi li ga Rico mogao pratiti na daljinu.

Na početku je radio na daljinu jedan dan, a zatim je trideset dana promatrao polje, bez zadiranja. Ono što je vidio iznenadilo ga je. Polje je već tim jednim danom bilo preopterećeno. Opterećenje je bilo u količini tog jednog dana, a ne u broju dana.

Mali svakodnevni koraci pokazali su se kao put koji polje najmanje preopterećuje. Budući da Rico radi svaki dan, sljedeći dan može nadograditi na ono što je napravio dan prije. Zašto tvoje polje određuje tempo, objašnjava stranica Zašto tvoje polje određuje tempo.

Tako su nastala i četiri svakodnevna koraka. Na početku je Rico ponajprije analizirao, jer je htio razumjeti kako polja funkcioniraju. Kasnije je primijetio da u svojoj percepciji može napraviti probu prije nego što radi. Tome su se pridružile izvedba i kontrola. Više o tome na stranici Svaki dan četiri koraka.

Što ga i danas pokreće

Njegovo istraživačko pitanje od početka je bilo isto. Postavlja ga ovako:

Ta znatiželja nije se smanjila. Svaka pratnja na daljinu za njega je i malo usavršavanja. Da bi mogao raditi, u trenutku rada mora biti u svojoj snazi. Zato namjerno radi mirno i usredotočeno na sebe.

Što mu je važno u radu

Iz njegova pitanja i iz svakodnevnog rada izrasla su načela. Ovih šest za tebe kao klijenticu ili klijenta najviše se računa.

Za koga danas radi

Ricu dolaze ljudi iz vrlo različitih situacija. Neki su u teškom razdoblju i traže oslonac. Neki su ponovno na čvrstom tlu i žele da ono nosi i pod većim pritiskom. A neki stoje dobro i žele napredovati. Taj posljednji dio rada Rico naziva uzbudljivim. Često je čovjek u više situacija istodobno, na poslu u drugoj nego kod kuće.

Kod svih se radi jednako, na cijelom polju i tempom koji ono određuje. Više o tome na stranici Pomoć, Stabilnost, Razvoj.

Što još ne zna

Rico istražuje dalje. Jedno od njegovih otvorenih pitanja jest zašto ljudi ponekad donose odluke koje im ne odgovaraju, iako bi znali bolje. Otvoreno kaže da odgovor još ne zna. Neka su ga pitanja stajala deset, petnaest godina.

A jedna ga poteškoća prati u svakoj pratnji na daljinu. Ono što vidi teško je pretočiti u jezik. Pojmovi na ovim stranicama zato su pokušaji da se percepcija opiše tako da je možeš pratiti.

Česta pitanja

Kako je Rico primijetio da opaža drukčije?

S otprilike šesnaest godina, kad se svjesno počeo baviti svojom percepcijom. Do tada je mislio da svi opažaju jednako mnogo kao on.

Je li to dar ili se može naučiti?

Za Rica je oboje: snažna nadarenost koju je školovao desetljećima. Neke povezanosti u polju razumio je tek nakon više od dvadeset godina.

Zašto radi svaki dan, a ne jednom mjesečno?

Zato što je promatrajući vidio da već jedan jedini radni dan može preopteretiti polje. Zato je razmake korak po korak skraćivao, sve do jednog dana. Mali koraci najmanje preopterećuju polje.

Je li počeo od sebe?

Da. Prva polja koja je dugo promatrao bila su njegova. Na drugima radi onako kako bi radio na sebi.

Mogu li Rica upoznati i osobno?

Da, na osobnoj sesiji (samo na njemačkom). To je zasebna ponuda za razumijevanje i snalaženje i ne pripada pratnji na daljinu.

Kako dalje

Rico cijeli svoj istraživački put i svoj život opisuje u području Istraživanje, na stranicama Moj istraživački put i O meni. Kako radi i što mu je pritom važno, piše u području Kako radim. Kako danas izgleda svakodnevni rad, opisuje stranica Svakodnevna pratnja na daljinu.