Učiti opažati · Što učiš

Učiti razlikovati

Napomena: radionice se održavaju samo na njemačkom.

Srž obiju radionica. Pitanje nije opažaš li, nego odakle opažaj dolazi i što točno kaže. Razlikovati znači pitati dalje, jedno račvanje za drugim.

Vjerovati ili provjeravati?

Na jednoj radionici rekla mi je jedna sudionica da ne vjeruje svom opažanju. Čim nešto opazi, dođe osjećaj da sve samo umišlja.

Ricove riječi

dakle, kad bi me sada pitao vjerujem li svom opažanju? Ne. Ne vjerujem svom opažanju, jer ga cijelo vrijeme kontroliram.

Rico Brunner, radionica

Rekao sam joj da je to dobar početak. Tko propituje svoje opažanje, već je učinio najvažnije. Riječ je o tome da ipak nastaviš vježbati, sve dok ne primijetiš je li ono što vidiš točno ili nije. Tada osjećaj umišljanja nestane sam od sebe.

Taj osjećaj uostalom nije provjera. To je preopterećenost, jer to još premalo znaš. Ne govori ništa o tome je li tvoje opažanje bilo točno ili pogrešno.

Šest pitanja odakle dolazi poriv

Kad se u meni nešto pokrene, pitam se odakle dolazi. Je li to nešto što mi je netko nagovorio? Želim li to? Zamišljam li to? Mislim li to? Osjećam li to? Ili to opažam?

To razlikovanje uspijeva samo uz vježbu. Na početku sam si postavljao prije svega jedno jedino od tih pitanja. Možeš ga isprobati već danas.

Ricove riječi

To sam kod sebe na početku radio tako da sam uvijek pitao: je li to sada moja želja ili to odgovara njemu?

Rico Brunner, radionica

Provjera nije nepovjerenje. Ona je razlog zašto mogu slijediti svoje opažanje. Kažeš li pritom „vidjeti“ ili „osjećati“, nije važno. Jedni kažu ovako, drugi onako.

Prvo pitanje pri svakom pogledu u polje

Kad gledam u energetsko polje i nešto vidim, najprije postavljam jedno pitanje: je li to čovjek sam prouzročio ili je došlo izvana? Na radionici to vježbamo na sreći. Je li netko sretan jer je naučio biti sretan? Ili zato što je upravo zaljubljen? U drugom slučaju sreća ovisi o nečemu što može opet proći.

S krivnjom to pitanje nema veze. Pita za izvor, a ne za presudu. Za njega vrijedi strogo pravilo:

Ricove riječi

I ako nisam siguran je li to vlastita ili tuđa krivnja, onda ne smijem postaviti sljedeće pitanje. Jer inače mogu bacati glavu ili pismo.

Rico Brunner, radionica

Pitanje na otvorenom račvanju daje odgovor koji izgleda kao rezultat, a ipak je samo bacanje novčića. Kako teče vježba za to, piše pod Što se vježba na radionici.

Zašto svaki odgovor određuje što poslije još vidiš

Svako pitanje ima dva izlaza. Kod tri pitanja to je osam mogućih putova. Kod deset koraka da-ne više od tisuću, kod dvadeset više od milijun.

Ti brojevi zvuče porazno. Ali ne moraš vidjeti sve putove. Moraš samo prepoznati koje je račvanje upravo pravo. Na to se usredotočuješ, korak po korak.

Tko rano krivo skrene, može kasnije još ispraviti. Ali određenu spoznaju na tom putu više ne doseže. Zato si u vježbama uzimamo vremena i dopuštamo različite mogućnosti prije nego što se odlučimo.

Pitanja koja vode dalje

Ne zastaj kod prvog objašnjenja. Četiri pitanja pritom pomažu: zašto je tako? Kako se to odražava? Je li to doista problem? Postoje li još drugi razlozi za to?

Često razlikovati znači i isključiti. Primjer: prije putovanja postoji strah. Je li to samo putovanje? Osluhneš i primijetiš da nije putovanje. Pitaš dalje i nalaziš brigu za nekoga tko ostaje. I to treba vježbe dok ne uspije.

Što vidiš, a što samo pretpostavljaš

Ricove riječi

A najveća opasnost u energetskom radu je da se donose pretpostavke.

Rico Brunner, radionica

Kad gledam zid, ne pitam se je li od drva. Ili vidim da je od drva. Ili kažem: pojma nemam, moglo bi biti i nešto drugo. Tada ne nagađam. Ono što leži između tih dvoga je pretpostavka: dopuna koja dobro pristaje, ali nije viđena.

Postoji još treća mogućnost. Opažaj koji ne razumiješ smiješ ostaviti da stoji. Ne proglašavaš ga pogrešnim, nego mu se kasnije još jednom vraćaš. Za to treba hrabrosti. I sam sam imao razdoblje u kojem sam toliko opažao da sam se pitao jesam li lud. To sam pitanje odgodio dok nisam razumio dovoljno da bih mogao odgovoriti na njega.

Kada je dosta

Razlikovanje može otići i predaleko. Tko stalno pita dalje, u nekom trenutku izgradi veliku priču i izgubi se u njoj. Često je rješenje jednostavnije. A tko svakog čovjeka prolazi po istoj shemi, dobiva pogrešne rezultate, jer je svaki čovjek drukčiji.

Kod mene razlikovanje danas ide brzo i gotovo samo od sebe, jer sam ga naučio i jako često vježbao.

Gdje god upravo stojiš

Kad mnogo toga navire na tebe, pitanje „Je li to moje ili pripada drugome?“ pomaže unijeti malo reda. Ako želiš zadržati ono što si našao za sebe, razlikovanje te štiti od toga da slijediš brzu pretpostavku. A ako se želiš dalje razvijati, ono je alat kojim točnije pitaš. Čovjek u obitelji, u vezi i u poslu može stajati na različitim mjestima. Pitanja ostaju ista.

Česta pitanja

Kako znam umišljam li to samo?

Na početku nimalo sigurno, i to je u redu. Osjećaj umišljanja je preopterećenost zbog premalo vježbe. Smanjuje se kad vježbaš i naknadno provjeravaš. Više pod Što se vježba na radionici.

Mogu li vjerovati svom opažanju?

Ja svom ne vjerujem slijepo, stalno ga provjeravam. Upravo zato mogu raditi s njim.

Znači li „sam prouzročio“ da je netko kriv?

Ne. Pitanje se odnosi na izvor, a ne na presudu. Ono samo odlučuje koje pitanje dolazi sljedeće.

Moram li sve mogućnosti držati u glavi?

Ne. Dovoljno je na svakom mjestu prepoznati pravo račvanje. Ono što vidiš zapisuješ, da ti glava ostane slobodna.

Što činim ako ne nađem odgovor?

Onda kažeš „pojma nemam“ i ostaviš to. To je iskren rezultat. Pretpostavka na njegovu mjestu ne bi bila rezultat.

Je li razlikovanje dar?

Najvećim je dijelom naučeno. Više pod Zanat, a ne dar.

Što razlikovanje najčešće ometa, piše pod Zašto se i dobro opažanje može prevariti. Kako se vježba na radionici, piše pod Što se vježba na radionici.